1982. godine u Filmskoj kulturi br.138,139,140 objavljena su SJEĆANJA I MIŠLJENJA Oktavijana Miletića, čiji isječci uvjerljivo opisuju postojanje brojnih kina u Zagrebu s početka 20.stoljeća i interes tadašnje publike za novu – filmsku umjetnost :  

  • najelitnije zagrebačko kino prije prvog svjetskog rata bio je Union na početku tada još uske Gajeve ulice, nasuprot ondašnje Zakladne bolnice.  Vlasnik kina bio je g. Bajer, bivši trgovac konjima. Lijepo se brinuo za svoje posjetioce, naročito za viđenije. Pošto sjedala u kinu nisu bila numerirana nego su postojale samo tri vrste mjesta sa raznim cijenama, posjetioci su se gurali kako bi sebi osigurali što bolje sjedalo. Kod velike navale naročito nedjeljom (a puštalo se u gledalište poslije svakog čina), bio je ispred ulaza u dvoranu nategnut crveni konop, i to u kritičnim momentima nategnut do raspuknuća. Iza konopa stajao je neki g. Weiss, koji je u određenom trenutku odriješio konop i jedva spasio živu glavu, maknuvši se strelovitom brzinom u stranu. Dvorana je bila amfiteatralno građena. G. Bajer često je znao sjesti kraj uglednog posjetioca i nastojao ga zabavljati, što kod počašćenog nije izazvalo oduševljenje. Muzička pratnja filmova, najprije samo glasovirska, proširena je kasnije violinom i čelom. Većinom se izvodilo klasičan repertoar te sve starije i novije uvertire.
  • na križanju Petrinjske i Amruševe ulice ( tamo gdje se sada nalazi prodavaonica plastičnih materijala Kemikalije) bio je manje elitni kino Edison. Pošto nije imao odgovarajući objektiv, uvijek je gore ili dolje falilo malo slike.
  • Ćirilo-Metodsko kino nalazilo se u istoj zgradi u kojoj je danas Balkan kino. Naravno, to nije izgledalo baš sasvim kao danas mada su unutrašnje dimenzije ostale iste. Dvorana nije bila amfiteatralna negi prizemna i ravna. Stolice su bile obične i mogle su se pomicati. Ulaz je bio na mjestu današnjeg projekcionog platna. Ulazilo se najprije u osrednju dvoranu gdje su bili blagajna i automatski orkestrion poput onoga što se može vidjeti u Geresdorferovoj dvorani muzičkih automata u Demetroovj ulici (u Jelačićevu dvorcu). Ubacivanjem novčića od deset filira automat je započeo svirku uz talambase, a transparentna slika na tom ormaru mijenjala je razne boje. U gledalište se ulazilo kroz uska vratašca. Na kraju dvorane protezala se čitavom širinom u visini prvog kata velika loža, u kojoj su stolci bili presvučeni crvenim samtom. Tu je uvijek mirisalo po ulju kojim je mazan pod. U ložu se ulazilo izravno iz dvorišta, stubištem koje je bilo strmo i više slično ljestvama. Dvorana je bila prostrana i nimalo komforna.

 

U prolazu Balkan kina još nije bilo kuća nego vrt i jedna pivovarska restauracija, pa su ljeti predstave održavane i vani , no nije smio puhnuti vjetar jer se tada platno napuhalo i figure su poprimile čudna izobličenja. Kao mala djeca gledali smo tu Muku Isusovu. Sjećam se da je svaka scena u cjelosti bila drugačije bojadisana. Taj se običaj zvao viraža. I nijemi su filmovi dugo vremena bili viražirani. Šuma je bila zelenkasta, enterijeri žućkasti, scene požara crvene itd. Ali znalo se dogoditi da je bilo i crvenih šuma i zelenih požara. Želim podsjetiti da u ranijoj fazi kinematografije, aparature nisu bile normirane, tj. standardizirane, a tako ni filmovi. Danas je položaj perforacije kod svih filmova jednak i standardiziran. Prije se događalo da je npr. firma Gaumont imala perforaciju u drugom položaju prema slici nego Pathé ili bilo koja druga firma. Tako se događalo da laboratorij koji je radio natpise na filmu ima na kameri drugačije postirane perforacije nego film za koji te natpise snima, pa je slika kod natpisa uvijek skočila za perforaciju naviše ili naniže. Stoga je operater bio u sto muka i morao kod svakog natpisa sliku poravnati, što ni za publiku baš nije bio užitak.

  • godine 1912. izgrađeno je i otvoreno Apolo kino ondje gdje je danas Jazavac. Gradio ga je inž. Fischer, zaboravivši da to nije kazalište nego kino, pa je balkon ispao u formi potkove. Nastojalo se da zagrebački „naj“ kino bude što ljepši, pa je s obje strane ekrana slikar Tomislav Krizman u fresko maniri naslikao u natprirodnoj veličini likove Pjeroa i Pjerete. Kino je bilo razmjerno luksuzno opremljeno, a svečano je otvoreno talijanskim filmom Quo vadis? Program se mijenjao svaka dva dana jer za duže prikazivanje tada još nije bilo publike. Programi su tiskani šest ili sedam dana unaprijed, a sadržavali su opis radnje filmova, jer kultura gledanja tada baš nije bila na visini (što često ne bi bilo na odmet činiti i danas).
  • nešto kasnije sagrađen je na tadašnjem Preradovićevom trgu Metropol kino (danas Zagreb kino). Neposredno poslije prvog svjetskog rata punili su Zagrepčani ovo kino zbog senzacionalnih američkih pustolovnih filmova kao što su Cinabar  i Crveni as. To su bili filmovi u četiri do šest epoha.
  • još kasnije sagrađeno je Olymp kino, danas Kozara pa Helios kino danas Dramsko kazalište Gavella u Frankopanskoj ulici. Zanimljivo je da su dvije zagrebačke kinodvorane pregrađene u kazališta dok se u inozemstvu dešava suprotno. Neviđen interes postigao je prvi (američki) ton-film Bijele sjene sa snimljenim tonom na gramofonskim pločama (u tadašnjem Olymp kinu).

 

30 godina nakon objavljivanja ovog teksta situacija sa zagrebačkim kinima potpuno je drugačija:

  • kino Union  – prvo stalno kino u Zagrebu (Pathé Bioskop, Gajeva 1) – danas je Hotel Dubrovnik
  • Edison kino – kazalište ( ugao Petrinjske i Amruševe ) – danas su trgovine
  • Ćirilo-Metodsko kino ( Balkan kino ) – danas kino Europa u Varšavskoj 3, sjecištu gradskih putova koje povezuje Preradovićev trg i Frankopansku ulicu, najstarija je i najljepša aktivna zagrebačka kinodvorana
  • Kino Metropol ( Zagreb kino ) na Preradovićevom trgu – danas Cvjetnom trgu, srušeno je i na tom je mjestu sagrađen shopping centar
  • Olimp kino ( Kozara kino ) – danas je Histrionski dom
  • kino Apolo u Ilici 31, koje se potom zvalo Croatia, pretvoreno je u kazalište Jazavac – danas  Kerempuh.
  • kino “Sloboda”  – danas kino Tuškanac (zgrada izgrađena sredinom 19. stoljeća, početkom 20. je preuređena za potrebe Hrvatskog Narodnog Kazališta)
  • Helios kino u Frankopanskoj ( danas je Dramsko kazalište Gavella )
  • Music-Hall kino u Nikolićevoj 7, kasnije koncertna dvorana Istra – danas je Zagrebačko kazalište mladih  

Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatski državni arhiv organiziraju KONFERENCIJU O HRVATSKOJ FILMSKOJ BAŠTINI.

Kontakt

KONFERENCIJA O HRVATSKOJ FILMSKOJ BAŠTINI
Hrvatski državni arhiv, Marulićev trg 21, 10000 Zagreb
Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 21, 10000 Zagreb

dr.sc. Ozana Ramljak
GSM: 099 7075 333
e-mail: ozana@croatianfilmheritage.eu
conference@croatianfilmheritage.eu

Programski odbor:
Danilo Šerbedžija
Dinko Čutura
Zrinko Ogresta
Carmen Lhotka
Ozana Ramljak

© croatianfilmheritage.eu