Otkad se u Hrvatskoj dodjeljuje ugledno priznanje za filmsko stvaralaštvo, nagrada OKTAVIJAN, osoba Oktavijana Miletića i službeno je dobila status legende hrvatske kinematografije.

Iz prikaza okoliša, rekvizita, ljudi i njihova ponašanja možemo zaključiti da je Miletić u fazi do 1932. godine film doživljavao kao dio mondenog –   bonvivanskog svijeta razbibrige ili pak da za drukčije shvaćanje još nije imao hrabrosti. No, bez obzira, Miletić je doista imao svoj svijet koji ga je zanimao i kojega bi, da je sazrijevao u pogodnijim kinematografskim okolnostima ( u razvijenijoj proizvodnji, u suradnji sa scenaristima …), sasvim sigurno opservirao filmski bogatije.

Prikazivanje svijeta razbibrige, posredno je funkcioniralo i kao blago poistovjećivanje : eto, i film je jedna razbibriga ! Prepoznatljiv oblik vlastitog „rukopisa“  nalazimo u Oktavijenovoj vještini izvedbe filmskih trikova. Kolikogod su mladog Miletića i osobno i kreativno morali privlačiti spektakli filmske tehnike, specijalni su efekti mogli najimpresivnije pokazati da je i film nekakav „zanat“ i da se njime ne može baviti „bilo tko“.

Sve to najbolje ilustrira 5-minutni Miletićev igrani film s kraja prvog razdoblja AH, BJEŠE SAMO SAN ! (1932), filmska novela o mladiću-sanjaru u kojem se izmjenjuju san i java. Nakon susreta s djevojkom u parku, koja ostaje hladna prema njegovu udvaranju, mladić se opija i omamljen alkoholom zaspi. U snu ponovno doživljava susret s djevojkom koji završava pokušajem cjelivanja i njegovim padom s klupe. Pad je ujedno trenutak buđenja iz alkoholnog sna koji otkriva pravu realnost. Duhovitost priče izvire iz formalnog obrta radnje, poantom koja nenajavljeno odvaja san od zbilje. Miletić u filmu zadržava autorski ironični odmak duhovitim crtežima i tekstom koji čine uvod u pojedine sekvence i razbijanjem filmske zbilje otkrivanjem filmskih postupaka.

Film nagrađen na međunarodnom natječaju Photo-Kino-Verlaga u Berlinu 1932. godine, snimateljski obiluje pretapanjima i neobičnim položajima kamere, koji osim vizualne atraktivnosti služe psihološkim ocrtavanju likova.

AMADEUS NICKELNAGEL (1932) 11-minutna je priča o nježnom mladiću, neshvaćenom pjesniku u čije pjesme grubijani zamataju kobasice. Njegov je peh da se zaljubio u samostalnu djevojku-sportašicu modernih nazora, koja ne voli poeziju nego sport. Amadeus prati djevojku, donosi joj cvijeće i svoju pjesmu, da bi u njenoj kući doživio razočaranje, kad mu djevojka, umjesto nježnosti, nudi da s njom boksa.

U jednoj sekvenci Miletić je snimao Nickelnagelovu vožnju biciklom iz auta u pokretu : da bi sustigao voljenu ženu koja se vozi ulicama Gornjeg grada u otvorenom Packardu, Amadeus vratolomno juri za njom na biciklu i pokazuje da je njezino salonsko bavljenje boksom naspram njegovoj opasnoj vožnji puka igrarija. Kad je prvi put sretne u gimnastičkoj dvorani, on joj se predstavi kao trener ( kojeg je ona očekivala ), no nakon prvih udaraca u boksačkim rukavicama mora priznati prijevaru. Odlazi, a na podu ostaju njegove pjesme.

Film je trebao imati dva dijela, ali je autor snimio samo prvi dio priče koji završava neuspjelim susretom dvoje mladih. Miletić je zamislio da bi se u drugom dijelu filma mladić trebao početi baviti boksom, a djevojka poezijom. I tako bi se nesuđeni ljubavnici, u naporima da se približe, opet razišli…

POSLOVI KONZULA DORGENA (1933.), najdulji film iz ovog razdoblja Miletićevog stvaranja, s međunaslovima na francuskom, 18-minutna je priča o mladom detektivu (gl.Šime Marov) čiji je zadatak provesti istragu protiv tajanstvenog Dorgena (gl.Ivan Alpi-Rauch), hipnotizera-ubojice, koji hipnozom prisiljava mlade djevojke na samoubojstvo, kako bi se dočepao njihova imetka.

Mladić dolazi na imanje konzula Dorgena i spašava jednu od djevojaka koju je konzul hipnozom pokušao prisiliti da se utopi u rijeci. U obračunu pištoljima, konzulovi doušnici onesposobljavaju mladića, vežu ga za stolicu, a konzul ga pokušava hipnozom prisiliti da revolver uperi prema sebi i ispali si metak u čelo. No, u posljednjem trenutku stiže odabranica mladićeva srca, oduzima mu revolver i ubija konzula.

Film koji djeluje kao parodija na kriminalistički žanr, snimljen je u jednom danu, bez upotrebe umjetnog svjetla, na imanju Ivana Alpija i na obali Save.

Oktavijan Miletić poslao ga je ( po vlastitim riječima ) reda radi, na smotru u Francusku i tamo dobio priznanje : 1933. godine film je nagrađen drugom nagradom na međunarodnom filmskom natjecanju u Parizu, čijem žiriju je predsjedavao Louis Lumière.

Znatno kraći STRAH (1933.) temelji se na dosjetci koja baš i nije bezazlena. Dva muškarca i dvije žene čavrljaju u komornom večernjem ugođaju, pa iako je film bez ijednoga natpisa, zaključuje se da bi razgovor mogao biti upravo o „noći“, odnosno „strahu“, kako kaže naslov filma.

Kad jedna od dama ode na spavanje, troje još budnih počinje kovati plan: oni „maskirani“, usnulu će prestrašiti. I doista kad djevojka usne, pojavi se izobličeni tip koji je plaši, a ona „umire“ od smijeha, pretpostavljajući da se maskirao netko iz njezina društva. Gledatelj ipak malko dvoji, jer mu se „maska“ tipa ne čini pravom. A kada troje iz njezina društva uđe u sobu, i gledatelj i to troje shvaćaju da se slučajno pojavio netko nepoznat, neka „peta“ osoba. To je odbjegli luđak kojega na kraju filma odvode policajci …

Parodija inspirirana vijestima o düsseldorfskom vampiru i filmom „Ubojica M“, Fritza Langa, STRAH bi se žanrovski mogao odrediti i kao šaljiva 5-minutna zgoda, koja može poslužiti i kao prolog ili završni prizor nekog cjelovečernjeg filma strave. Miletić je u svom uratku još jednom pokazao da uspješno vlada i jednom od najznačajnijih komponenti naracije, a to je promatračka perspektiva : u filmu se jasno razaznaju razlike između perspektiva pojedinih likova (djevojke koja gleda uljeza i one njezinih prijatelja), perspektive gledatelja (koji dvoji u svezi s novim likom) i one redatelja koji okuplja te perspektive i koji se zapravo uopće ne šali.

8-minutni  FAUST (1934), parodija je legende o doktoru Faustu, u kojoj stari doktor naziva pakao i telefonom traži da mu paklene sile pomognu u pomlađivanju, zatim bira sliku Rudolpha Valentina i prodaje Mefistu dušu potpisujući mjenicu za njegov karitativni fond. I u ovom se Miletićevom filmu izmjenjuju san i java, pa obrat nastaje buđenjem, ali ne starca, nego mladića.

Film dramaturški osmišljen na način da upotrebljava neočekivane obrate u stalnom kontrapunktu s duhovitim detaljima i dosjetkama kojima obiluje svaki kadar, uklapa se u svijet prve Miletićeve faze, one parodijske i blago ismijavačke, u kojoj se „demantira“ ispričano događanje. Da je riječ o podsmijehivanju vidi se i iz izbora Faustove želje u Miletićevu filmu: od svih htijenja i postignuća Goetheova Fausta, Okti je izabrao upravo pomlađivanje, tu žarku želju uglavnom onih koji u njezino ostvarivanje mogu uložiti više truda i sredstava.

       Film je dobio drugu nagradu na Sveslavenskom natječaju u Zagrebu i nagradu na međunarodnom festivalu u Barceloni 1935. (prvi natječaj UNICA-e). Prikazivan je u nizu europskih gradova gdje je dobio mnoge pohvalne kritike.

IDILA NA JADRANU ( 1934 )  u trajanju od 6 minuta donosi nam slike s ljetnog putovanja jedrenjakom : rad mornara za vrijeme plovidbe, slike morske pučine, valova i zalaza sunca, te prizore iz brodogradilišta. U ovom se kratkom dokumentarcu, kojeg negdje nalazimo i pod naslovom JADRANSKA IDILA,  Miletić  pridržava rasporeda tipičnog za izletničko – reportažne filmove : dolazak, pa boravak. „Sviđaju“ mu se: osoba kapetana (tip „morskog vuka“), lik djevojke snimljene iz donjega rakursa u romantično lirskom svjetlosnom ugođaju i kadriranju što podsjeća na kasnije snimljenu Vigo-ovu ATALANTU, a „atrakciju“ nalazi u gradnji broda. Ne našavši boljeg završetka reportaži koju je započeo dolaskom na more, završava je porinućem broda. U svakom slučaju bolje da je kraj, ako i nije najprikladniji (prema uspostavljenoj shemi bio bi to odlazak), barem koliko-toliko efektan.

Film je prikazan na međunarodnom natječaju u Barceloni, u Budimpešti, u Beču i Pragu.

Zaintrigiran detektivskim romanima, usput ironizirajući vampire i vukodlake, 1935. godine Miletić je snimio NOCTURNO, 11-minutnu parodiju na kriminalističke filmove koncipiranu prema kanonima filma strave i prema mnogim mišljenjima jedan od njegovih  najuspjelijih filmova.

Mladić, trgovački putnik ( gl. Šime Marov ), zbog nevremena mora prenoćiti u nepoznatoj kući, i tamo bude svjedokom raznih tajanstvenih događaja. Uvjeren da se dogodilo ubojstvo, bježi iz kuće i zove policiju, da bi ujutro skriven iza grmlja zajedno s redarstvenikom otkrio da su zlikovci sahranili samo jednog običnog uginulog psa.

Najveći dio filma snimljen je noću, pod umjetnim svjetlom, a Miletić poigravanjem svjetla i sjene uspješno ostvaruje ekspresionistički ugođaj. Vožnja automobilom je simulirana ( automobil se drmao na mjestu ), kao i kiša ( koja je padala „iz lavora“ ), no sve je prilično vješto izvedeno.

Izvornik filma je nestao, prema kazivanju autora Oktavijana Miletića, u krađi u vlaku prilikom slanja filma u Berlin. Sačuvana je samo jedna lošija kopija koja je postupkom povećanja presnimljena je na 35 mm filmsku vrpcu.

Film je dobio prvu nagradu na Festivalu moderne umjetnosti u Veneciji 1936. godine (Četvrti venecijanski Biennale).

ĐUMLIN – IMITATOR CHAPLINA 4-minutna je snimka kabaretske točke zagrebačkog glumca Ivana Đumlina u kojoj imitira Charlie Chaplina u njegovoj čestoj ulozi : zbunjenog zaljubljenika.

Film je nastao tako što je Oktavijan Miletić 9.5 mm kamerom snimao Đumlinov nastup prigodom snimanja žurnala u produkciji Zora filma, u njihovom studiju . Film koji prikazuje pripremu za snimanje ( postavljanje svjetla, pripremu 35 mm kamere i podešavanje uređaja za tonsko snimanje ), te stvarno snimanje tri točke iz programa u kojima Ivan Đumlin imitira Chaplina, jedini je sačuvani snimak izvedbe programa u zagrebačkom kabaretu. U prvom prizoru Ivan Đumlin sjedi na klupi s dječakom koji svira harmoniku i djevojkom; u drugom prizoru Đumlin pleše pred djevojkom, a u trećem prizoru odlazi sa scene.

Naizmjence su snimljeni Oktavijan Miletić i njegov pomoćnik (osvjetljivač), te snimatelj Aleksandar Gerasimov (za tonskim uređajem) za vrijeme snimanja tonskom 35 mm kamerom i glumac na pozornici čije kulise predstavljaju zapadni dio Strossmayerova šetališta sa stubištem i klupom u prvom planu.

Prva tonska kamera na našim prostorima, koju je konstruirao sam Aleksandar Gerasimov, a korištena je za snimanje ovog filma, vrijedan je eksponat iz bogate muzejske zbirke Hrvatske kinoteke.

I napokon, posljednji igrani film koji je Miletić režirao prije Drugog svjetskog rata, ujedno i njegov posljednji kratkometražni film, jest ŠEŠIR iz 1937. godine.

Pričajući povijest jednog šešira, od police u trgovini, do prosjaka u čijim rukama na kraju završava, Miletić je u 7 minuta, duhovito i sugestivno, majstorski ispričao priču o sudbini glavnog junaka, stvorivši dramaturški, vizualno i poetski zaokruženu cjelinu.

Mladić (gl.Šime Marov) kupuje novi šešir i zahvaljujući njemu stječe toliku sigurnost da zavodi prvu djevojku koju susreće putem. Šešir, međutim, ne donosi sreću. Nakon kratkotrajne idile na sijenu, njegova voljena mu zakazuje sastanak na koji ne dolazi, jer je u to vrijeme s drugim. Mladić očajan odlazi u bar, napije se i večer provodi s prostitutkom. Noću usne strašan san: u parku, u kojem je sreo prevrtljivu damu, sada susreće samoga sebe, zatim povjeruje da vidi svoju draganu okrenutu leđima, no kad joj se približi, prepoznaje prostitutku s kojom je proveo večer.

Neopreznim glačanjem uništi šešir, pa ga baca kroz prozor. Nalaze ga djeca, šešir mijenja nekoliko vlasnika dok ne dospije do prosjaka koji u njega skuplja milodare. Jedan novčić u njega baci i bivši mu vlasnik: no ovaj put on je s novim šeširom i novom draganom s kojom odlazi cestom prema horizontu….

ŠEŠIR je jedini Miletićev prijeratni kratki zvučni igrani film i jedini na ovom DVD izdanju, snimljen na profesionalnoj filmskoj vrpci formata 35 mm. Miletić ga je režirao, bez teksta i dijaloga, želeći samo slikom ispričati zaokruženu priču. Za razliku od njegovih amaterskih filmova snimljenih na uskom formatu, u kojima kamera nikad nije mijenjala rakurs ( uvijek je u visini očiju gledatelja ), u ovom filmu nailazimo na iskošenja kamere, na gornje i donje rakurse, dvostruke ekspozicije izvedene vrlo precizno, s prepoznatljivim slikovnim komponentama oba kadra, a takvi su i kosi kadrovi u kojima kamera rotira jednolikom brzinom. Sve to upotrebljeno je režijski funkcionalno, motivirano radnjom, pa se može zaključiti da Miletić tehnikom filma više ne eksperimentira, nego da i teže snimateljske zahvate unosi u film u skladu s njegovim sadržajem.

ŠEŠIR je filmska kritika proglasila ponajboljim Miletićevim filmom prijeratnog razdoblja i to ne samo zbog njegovih neuobičajenih vizualnih rješenja, već i zbog vrlo dobre glume njegovog stalnog glumca Šime Marova.

Film je prikazivan u domaćim kinematografima (Zagreb, Osijek) i prodan u Njemačku (Tobis) i Švedsku.

I kao što je to u jednom od svojih nadahnutih tekstova napisao Zoran Tadić, svakako jedan od najznačajnijih hrvatskih filmskih redatelja.: „Da li zbog svoga plemenitaškoga podrijetla, intelektualno-obiteljskoga pedigrea, duga boravka u kinematografiji ili nečega drugoga, teško je reći, tek Oktavijan Miletić zasigurno je iznimka u tužnu i ružnu pravilu nepoštivanja vlastite tradicije“.

…. „Zasigurno je to rano razumijevanje samosvijesti filma omogućilo Oktiju ne samo dostojanstvenu filmsku karijeru nego i ponos kojim je tiho i postojano razbijao ljušture našega svekolikoga konzervatizma i nadahnjivao mlađe naraštaje“.

Ako smo barem malim dijelom ovim DVD izdanjem uspjeli mlađim naraštajima približiti, a starije podsjetiti na Oktavijana Miletića –  prvog hrvatskog filmskog autora koji se sustavno bavio filmom ( zbog čega su ga filmski znalci zasluženo proglasili utemeljiteljem hrvatske kinematografije ), onda smo postigli cilj, ali i zadali si novi zadatak ….. nastaviti s izdavanjem vrijednih i u svijetu cijenjenih djela hrvatske kinematografije !!

Autorica teksta:

CARMEN  LHOTKA

pročelnica Hrvatske kinotek

*u tekstu su korišteni pojedini dijelovi  iz „monografije Oktavijana Miletića“ , autora  dr. Ante Peterlića i dr. Vjekoslava Majcena iz 2000. godine , te „Filmovi u Hrvatskoj kinoteci pri Hrvatskom državnom arhivu 1904-1940“, autora dr. Vjekoslava Majcena i dr. Mate Kukuljice iz 2003.godine

Društvo hrvatskih filmskih redatelja i Hrvatski državni arhiv organiziraju KONFERENCIJU O HRVATSKOJ FILMSKOJ BAŠTINI.

Kontakt

KONFERENCIJA O HRVATSKOJ FILMSKOJ BAŠTINI
Hrvatski državni arhiv, Marulićev trg 21, 10000 Zagreb
Muzej suvremene umjetnosti, Avenija Dubrovnik 21, 10000 Zagreb

dr.sc. Ozana Ramljak
GSM: 099 7075 333
e-mail: ozana@croatianfilmheritage.eu
conference@croatianfilmheritage.eu

Programski odbor:
Danilo Šerbedžija
Dinko Čutura
Zrinko Ogresta
Carmen Lhotka
Ozana Ramljak

© croatianfilmheritage.eu